Alpski rog :

Klarinet :

Alpski rog

Najvažnija zadaća mu je bila signaliziranje u alpskim planinskim područjima. Alpski rog prvi put se spominje u 15. stoljeću premda je instrument zasigurno i stariji, vjerovatno prapovijesni. Osnovni materijal nekoć je bilo šuplje deblo drveta, a drvo se i danas rabi u izradi. Svirač stoji na jednome kraju, dok se instrument pruža pred njim, a savinuti kraj leži na tlu ili na stalku. Zvuk, sličan kravljem mukanju, odzvanja nadaleko. Neki su alpski rogovi tako dugački da se može izmjeriti vrijeme koje je potrebno zvuku da  izađe iz instrumenta. 

Peter Wutherich, stanovnik američke savezne države Idaho, 1984. godine izgradio je alpski rog dug 24 metra. Zvuku je trebalo 73,01 milisekunde da prijeđe tu udaljenost.

Instrumenti u koje se puše

Princip po kojem ovi instrumenti funkcionišu je vrlo jednostavan: zrak se tjera niz cijev. Međutim, osim ako se ne pronađe neki način da se promijeni to strujanje zvuka, sve što će na dnu izaći jeste zrak čiji je zvuk možda malo izmijenjen šupljinom cijevi. Razvijena su mnoga sredstva za postizanje te promijene. U blokflauti i flauti zrak udara o oštar rub, zbog čega titra, dok u drugim instrumentima jedan ili dva jezička u pisku titraju i predaju zraku to titranje (npr. u klarinetu i oboi). Drugi je način da svirač usnama stvara titranje, kao u trubi i rogu, kod kojih posebno oblikovani usnici pomažu u nadziranju titranja. 

Blokflauta:

Oboa:

Zastarjeli instrumenti

Primitivni muzički instrumenti otkriveni su sasim slučajno i neplanski. Neki su se razvijali brzo, i njihova upotreba širila se naveliko među primitivnim narodima. Drugi su se razvijali polagano kao da su čekali kasnije tehničke izume ili nove materijale i naprednu izradu. Zapadnjačka muzika, imala je najviše koristi od složenih mehaničkih sredstava, koja su omogućila napretke u gradnji instrumenata, premda su neke druge kulture imale vlastite, nerijetko vrlo složene izume.

U manje razvijenim kulturama, instrumenti su se samo skromno razvili na temelju ustroja starih hiljadama godina. Nije ih trebalo dodatno unapređivati, ispunjavali su zahtjeve koji su se od njih tražili, a mijenjanje posve odgovarajućih instrumenata, samo zbog promjene nije bilo važno.
Razvoj nije bio važan ali raznolikost jeste.

Puhanje, struganje (prevlačenje), trzanje i udaranje, četiri izvorna postupka proizvodnje zvukova na instrumentima i dalje vrijede ali se ustroji stalno mijenjanju, na doslovce stotinu načina. Dok bubanj,primjerice, ima izvorne dijelove poput membrane i rezonantnog tijela, različiti ustroji su se toliko namnožili da se njihov broj više ne može izbrojati. Ovdje se može spomenuti samo maleni dio različitih vrsta, koje pripadaju u svaku od pomenutih kategorija ali sa sigurnošću, taj djelić je dovoljan da pokaže neizmjernu raznolikost instrumenata u Africi, na Bliskom i Dalekom istoku, odnosno u Aziji u cjelini. Premda se starost instumenata može navesti iz pretpostavljenih i dostupnih izvora, hronologiju nije moguće sastaviti. Muzička arheologija nije dovoljno napredovala, pa u mnogim slučajevima ni nagađanje nije upitno.